„Ne, zbilja mi ne treba zimski kaput.“ – ponovila sam baki po treći put nakon što sam je zagrlila na odlasku. Uskoro sam kroz prozor aviona gledala obalu Jadranskog mora daleko ispod sebe nestrpljivo provjeravajući imam li sve papire, zapisane brojeve, adrese i ostale potrebne informacije. Uzbuđenje nije popuštalo, zapravo, samo se pojačalo kada sam ugledala pregršt bijelih zgrada Atene. Nadala sam se da mi neće trebati mnogo vremena da se prilagodim grčkim natpisima.

Tu večer sam provela uz prijateljicu koja ondje živi i prvi puta bila u većem društvu Grka. Pokušali su me naučiti osnovama preživljavanja u Grčkoj i pomislila sam kako se nikada neću priviknuti na potvrdno njihanje glavom izgovarajući „ne“. Bila sam u krivu.

Iduće večeri autobus je napokon pristao na odredište – Kalamata. Nasmijana lica su me dočekala na stanici i uskoro sam bila u stanu i upoznavala cimerice s kojima ću provesti devet mjeseci. Idućih dana sam upoznavala grad i organizaciju za koju ću raditi. Dobila sam i bicikl, najpraktičnije prijevozno sredstvo za grad poput Kalamate. Još uvijek nisam niti jednom išla autobusom, niti planiram. Uređena biciklistička staza vodi od našeg stana uz more do zgrade u centru gdje radim. Stan se ubrzo popunio djevojkama i sada imamo sve prilično dobro organizirano između nas šest. Stan je prića za sebe, zaista multikulturalna priča. Vrata frižidera su nam prepuna papira s receptima na francuskom, a stol u dnevnom boravku pun poljske šminke. Oblikovale smo svoje gnijezdo tamo i nedavno počele stavljati zimske ukrase, a kada se vraćamo nakon dnevnih obaveza, govorimo kako idemo „doma“.

Radno mjesto (organizacija imena KANE) se zaista potrudila da se osjećam ugodno i okruženje me motivira na rad,  poželim pomoći, poželim stvarati. Ovdje sam na veoma kreativnom projektu. Osim što vodim radionice pod nazivom Creative Arts u lokalnom centru za mlade te radionice hrvatskog jezika, pomažem s dizajnom i kreativnom stranom projekata u organizaciji. Također, pišem članke za dvotjedni časopis što se pokazalo dobrom praksom za vježbanje pisanja na engleskom. Također, čitajući članke drugih otkrivan zanimljivosti o njihovim zemljama, od neobičnih tradicionalnih recepata do trenutnih događanja u državi.

Tijekom popodneva i večeri često odlazim na radionice koje drže lokalni volonteri u Youth Centru. Ondje sam upoznala stanovnike Kalamate i otkrila nove aktivnosti poput tai-chi-ja, krav mage i stječem nove vještine kao što je tehnika decoupage-a, ples, vježbam slikanje te francuski. Sve te divne radionice vode volonteri, a mi kao EVS volonteri možemo prisustvovati besplatno. Zaista me oduševljavaju i lijepo popunjavaju raspored. Što se tiče radionica koje sama vodim, iskreno, jedva sam čekala da započnem s Creative Arts dijelom, ali nisam znala što očekivati od hrvatskog. Sada znam već što od prilike ljudi žele i kakve stvari im se sviđaju (trenutno izrađujemo kirigami) te se potrudim pripremiti zanimljive materijale za satove.

Osim radionica, Centar je mjesto odvijanja i raznolikih događanja poput predavanja i zabava. Svaki put kada je potrebno sudjelujem u uređenju interijera za takva događanja. Na žalost, mnoga događanja su na grčkom, ali barem zabave nemaju jezičnih barijera.

Što se grčkog tiče, EVS volonteri zajedno imaju satove grčkog dva puta tjedno. Zbog opuštene atmosfere djeluje kao da ne radimo mnogo no sada kada smo zaista počeli učiti (jer uskoro imamo test) shvaćam da dobro napredujemo i da smo obradili dosta materijala… koliko god to zapravo bio tek početak učenja jezika. Srećom, kada imamo pitanja u vezi jezika ili općenito snalaženja u gradu ili kakav osobni problem, tu je mentor. Svatko ima osobnog mentora kome se može obratiti za sve nejasnoće. Mentor je osoba koju možeš nazvati usred noći i priskočit će ti u pomoć, mentor je osoba koju zoveš kada usred supermarketa ne možeš nači kukuruzno brašno, kojoj se žališ da ti fali mama i da ti je cimerica neuredna (osim ako imaš moje cimerice koju su divne!). Cimerice, eh te djevojke s kojima dijelim taman dovoljno funkcionalni životni prostor da se ne možemo ni na što previše žaliti, djevojke koje me nasmijavaju dok u pidžamama pričamo do kasnih sati, s kojima odem po sladoled iza ugla u 11 navečer, one su mi ovdje obitelj.

Sve u svemu, ovaj projekt u Grčkoj je bila odlična odluka i nisam požalila ni sekundu, a vjerujem da ni neću, tj. sama ću se potruditi da bude još bolje.

Aντίο!