Međunarodni dan ljudskih prava

Međunarodni dan ljudskih prava

  Tijekom ljetnoga odmora (7. - 23. kolovoza 2021.) mladih Brođani I Vukovarci, a među njima I tri ambasadorice juniorke Europskoga parlamenta  Ekonomsko-birotehničke škole - sudjelovale na (svojoj prvoj) mobilnosti u Ommenu, Nizozemska, u sklopu Erasmus+ projekta Back2Basics međunarodne organizacije Cherry International i partnerske udruge Europski dom Slavonski Brod. Tijekom mobilnosti organiziran je boravak u čak tri različita kampa; sudionici su samostalno pripremali i provodili aktivnosti na otvorenome (bez tehnoloških pomagala suvremenoga društva) te brinuli o svojim prehrambenim i higijenskim potrebama, uživajući u dobrobitima (i izazovima) jezične, kulturološke i iskustvene razmjene mladih. Moja nizozemska avantura Ukupno sedam mladih iz Hrvatske sudjelovalo je na mobilnosti u Nizozemskoj - Uroš, Danijel, Ana i Petra iz Vukovara, te Gabrijela, Sara i ja iz Slavonskoga Broda. Nisam baš upućena kako su Vukovarci dobili mogućnost da idu na Erasmus, no znam da smo se Sara, Gabrijela i ja tijekom cijele godine trudile i mučile na satu engleskoga jezika te da smo marljivim radom i uspjehom zavrijedile mogućnost odlaska u Nizozemsku. (Ključna je bila profesoričina preporuka!) Ovo je bila moja prva mobilnost, moje prvo samostalno putovanje (s prijateljicama) u pratnji mladih voditeljica Ane i Petre, moje prvo iskustvo u zrakoplovu. Rekla bih da je bilo vrlo interesantno letjeti na tolikoj udaljenosti od zemlje. Neki bi pretpostavili da me tijekom prvoga leta uhvatio strah, no zapravo sam bila previše umorna i uzbuđena da razmišljam o tome. U Nizozemsku smo došle 7. kolovoza 2021.. Još se sjećam kako smo s koferima po cijelom Ommenu tražile ustanovu Olde Vechte i napokon ju pronašle. Moj prvi dojam o Ommenu bio je - vrlo neobične kuće i, zapravo, cijela okolina, dosta drugačija od hrvatskog okruženja; sviđale su mi se male ciglene kuće s visokim stropom i uskim zidovima... Još se sjećam prvog pogleda na one strahovite uske stepenice koje su u meni izazvale strah i treptaj zbog pomisli na padanje, no s vremenom sam se priviknula na njih. Sobe u kojima smo spavale bile su dosta skromne. Zapravo, skromna je bila cijela ustanova, no moramo shvatiti da upravo skromnost valja očekivati od projekta koji se zove “Back to Basics” (Vratimo se osnovama/izvornome). Svakim danom sve smo se više zbližavale s ljudima iz različitih zemalja. Organizatori su bili iznimno energetični i optimistični kod svake aktivnosti i njihov nam je humor doista donosio osmijeh na lice čak i kada su aktivnosti bile teške. Meni su najteže bile one jutarnje jer nisam osoba za jutro - nekako više volim spavati. Aktivnosti su sadržavale razne izazove koje smo morali odrađivati u grupama s osobama koje nisu iz naše države. Katkad smo morali ići u grad, ispitivati ljude svakojaka pitanja. Imali smo timove za čišćenje, stoga smo svaki dan morali obavljati zadatke koje smo dobivali prema rasporedu. Imali smo i obiteljske timove u kojima smo govorili o svojim problemima. Voljela sam ići u grad i kupovati stvari koristeći drugu valutu. (Dobra je to priprema za skoro uvođenje eura u Hrvatskoj.) U drugome nas je tjednu dočekalo neočekivano kampiranje koje nam nitko nije spomenuo. Sjećam se da su nas toga dana probudili vrlo rano te da smo se morali spremiti za 15 minuta. Bili smo podijeljeni u 10 grupa, a moja je bila grupa br. 8. Imali smo različite zadatke koje smo morali obaviti, a to je ponekad uključivalo ulaženje u kuće nepoznatih ljudi, raspitivanje za hranu i piće jer nismo imali ni mobitele ni novac. (Nešto što je u Hrvatskoj veoma neobično, čak nekulturno, u Nizozemskoj se čini sasvim prirodnim.) Svaka bi grupa provela cijeli dan zajedno kako bismo se na kraju svi okupili na jednoj lokaciji, postavljajući šatore, i pričali priče oko vatrice… Svaki smo dan sve više i više biciklirali na iznajmljenim biciklima. Tu smo pokazali da smo snalažljivi i da možemo izdržati najteže vremenske uvjete koje nam je Nizozemska mogla dati. Po povratku s kampiranja pokušali smo se sve više zbližiti jedni s drugima jer smo znali da dragocjeno vrijeme koje imamo ne smijemo izgubiti. Uistinu, zadnji dani koje sam provela tamo bili su i najljepši i najteži. Tri tjedna koja sam provela u Nizozemskoj omogućila su mi izlazak iz moje zone udobnosti i nekako sam postala manje anksiozna te komunikativnija i društvenija.  Odlično je što se mobilnost događala tijekom ljetnih praznika jer nisam toliko mislila o školskim i drugim obavezama. Jedno od najbitnijih stvari kod ove mobilnosti bio je razgovor na engleskome jeziku jer smo zapravo jedino tako mogli komunicirati i sporazumjeti se s ljudima iz ostalih država. Najdraži su mi događaji bili “national evenings” jer su tada mladi ljudi mogli pokazati svoju kulturu i u najboljem svjetlu predstaviti svoju državu, ali i učiti o drugima. Meni je najdraži, naravno, bio “Croatian national evening” jer smo tada imali priliku predstaviti Hrvatsku i pokazati da, bez obzira na to koliko smo malena država, imamo puno kulturoloških i prirodnih bogatstava za pokazati. Tako su nas Sara i Uroš počastili plesom i kolom te smo za sve pripremili puno domaće hrane koja se svima, naravno, jako svidjela. Najteži su trenuci bili pozdravljanje tijekom zadnjih dana jer smo znali da se vjerojatno više nikada nećemo zajedno okupiti, a toliko smo se povezali i stvorili prava prijateljstva koja ćemo pamtiti cijeli život. Ostali smo u kontaktu, uz obećanje da ćemo se, ako nam se putevi ikada isprepletu, ponovo okupiti… Na kraju možemo zaključiti da nije bio važan smještaj, nego ljudi s kojima smo pod istim krovom proveli toliko vremena, mjesta koja smo zajedno obišli i aktivnosti koje smo suradnički odrađivali. Za mene je ovo jedno od najznačajnijih putovanja u životu jer sam prvi put izašla iz svoje zemlje i vidjela ljepotu i izvan Hrvatske. S obzirom na pandemiju koja nam je ukrala putovanja i udaljila nas jedne od drugih, nametnula ograničenja i strahove koje smo morali prebroditi, nema dovoljno riječi kojima mogu opisati svoju zahvalnost. Htjela bih zahvaliti Europskome domu i gospođama  Sedlić i Kuzmić na predivnoj mogućnosti sudjelovanja na mobilnosti u drugoj državi. Druga zahvala ide profesorici Opačak koja me dosad najviše upoznala s engleskim jezikom i naučila me toliko toga što mi je bilo korisno u Nizozemskoj. Bila bih jako sretna i zadovoljna ako bi se još mladih, osobito učenika moga razreda i naše škole, odlučilo uključiti u ovakve projekte. Tako bi mogli proširiti svoje znanje, poboljšati komunikacijske i poduzetničke vještine i, najvažnije, upoznati druge, različite i ambiciozne ljude, ali i sebe (u drugačijim, izazovnim situacijama). Istina je da bih ja sada mogla pričati o ovoj mobilnosti do sutra, no pravo će mišljenje ljudi dobiti i moje će iskustvo doista razumjeti tek kada sami slično u životu iskuse.   Petra Popić, Ekonomko-Birotehnička škola Slavonski Brod